About ratu neko
About ratu neko
Blog Article
Wiele checklistów publikujemy w całości. Wszystkie historie znajdziecie tutaj. Napisz listing do redakcji: List do redakcji Szaleńczy atak w centrum miasta. Nie żyje 29-letni policjant raniony przez nożownika
Filip David obtained essentially the most prestigious Serbian prize, the NIN Award, for this e book and I am happy that I've experienced an opportunity to browse it in English. It’s not a protracted e book, composed in a straightforward language that transmits a powerful and touching Tale of Albert Weiss as well as other people whose life are interwoven into his memories. I liked the e book and browse it at a single sitting and would recommend it to everyone.
„Ja lično nisam doživela rat 1999. jer sam tada rođena, ali ovo mesto budi emocije u meni i podseća me na priče o ratu. Bilo je to bolno vreme za nas Albance.“
Your browser isn’t supported any longer. Update it to find the greatest YouTube encounter and our newest features. Learn more
The precise origins of The nice luck attraction remains unidentified, but on the list of earliest documents from the determine appears in Utagawa Hiroshige's ukiyo-e woodblock print through the series, Flourishing Business in Balladtown (
Celebrating creative imagination and advertising and marketing a good society by spotlighting the best sides of humanity—through the lighthearted and exciting for the assumed-provoking and enlightening.
Ukoliko ste sanjali da ljudi protestuju protiv rata, a vi niste deo toga to implicira da vas grize savest što nekome na javi niste pomogli premda ste imali priliku da to učinite.
Za roman koji je dobio Ninovu književnu nagradu mnogo sam više očekivao. Neiscrpna tema o Holokaustu ispričana kroz niz životnih priča ipak me kao čitaoca nije ostavila bez daha. Roman koji se pročita u jednom danu...
„Kada su došli po njega, sestra i ja smo ga zagrlili, nismo ga dali. Iščupali su ga iz našeg zagrljaja. Ja sam imao četiri i po godine, sestra sedam. I on i majka su mislili da je neka greška, da će se brzo vratiti. Pa zašto bi ga vodili? On je pobegao od ratnog vihora, nije hteo da ratuje. Majka je išla i čekala ispred stanice, kako se to sada kaže, stanice policije. Onda su joj rekli trećeg dana da više ne dolazi, da ne bi i ona otišla tamo gde je otac.
Kako mladi iz Srbije i sa Kosova koji su rođeni u vreme kada je potpisan Kumanovski sporazum danas gledaju na taj događaj kojim je okončan krvavi rat? I još važnije: kako vide budućnost?
David je rođen upravo te 1999. godine, a danas završava fakultet u Nišu i novinar je studentskog lista „Presing“. To što se dogodilo u Kumanovu, on opisuje ovako: „Moglo bi se reći da je ovde došao kraj nečem strašnom – ratu.“
Sa tih eighteen godina sam odgovarao za živote ljude, pod mojom komandom, tada sam brzo odrastao. Mislim da sam tada postao ten godina stariji. Teško sam ranjen 26. oktobra 1991. kada je granata eksplodirala iza mog tenka. Pogođen sam u desnu stranu glave i desnu stranu grudi. Zaštitio me je poklopac tenka, inače bi me geler presekao na pola. Prebačen sam helikopterom na VMA (Vojnomedicinsku akademija). Posle su mi lekari rekli da sam čudom ostao živ. Nisam imao deo lobanje, kosti su bile utisnute u mozak, a sve su to lekari morali da izvade. Prognoze su bile loše, ali se ja nisam dao. Ustajao sam i šetao, iako doktori nisu dali. Dva puta sm pao, srećom na onu stranu glave gde sam imao lobanju. Brzo sam se oporavio. Posle sam imao još ratuneko jednu operaciju, kada su mi vadili kost iz kuka i „punili“ lobanju“, objašnjava Siniša Mijanić.
Opredjeliti se za bolno sjecanje ili zaborav? Iako bi zaborav mogao zvucati kao olaksanje, sta bi onda bio covjek bez svog prozivljenog bola, kad taj bol je ono sto je covjek sam? U njemu su sacuvana sva sjecanja i iskustva koja cine najveci dio zivota...
„Ja se zovem Siniša Mijanić, veteran sam Vojske Republike Srpske. U vojsku, tadašnju JNA, otišao sam sa eighteen godina, u martu 1991. godine. Imao sam planove, završio sam srednju školu, hteo sam da odslužim armiju i da se onda venčam sa tadašnjom devojkom. Ja sam iz jednog sela iz okoline Šamca. Devojka mi je bila iz susednog sela, Hrvatica, ali mi tada to nismo gledali tako, ko je kakve nacionalnosti. Ali, planovi nam se nisu ostvarili, ja sam poslat u Školu rezervnih oficira u Banjaluku. Završio sam za komandira tenka. Onda sam prebačen u Hrvatsku, držali smo položaje kod brane Perućac. Počeo je rat. Mene su stavljali kao privremenog komandira dok ne dođe pravi starešina, bio sam komandir tenka, komandir transportera, komandir voda pešadije, a imao sam samo 18 godina.